Moj povratak Islamu...

Moj povratak Islamu...

Imam potrebu da pišem o svom hidžabu, ne radi braće, bilo bi nezamislivo!
Pišem samo radi sestara koje nisu snažne, koje se bore sa svojim nefsom u cilju pokrivanja i nošenja hidžaba.

Da, to sam ja! Djevojčica od 14 godina, koja već godinu dana, dakle od 13.  08. 2012. nosi hidžab, ponosno i sretno.

Nije kod mene priča jednostavna, da insan kaže da su mi roditelji u vjeri bili, i porodica, nisu nikada...
Ja sam od svoje osme godine išla u mekteb i tamo učila Islam. Znam, novotarski mekteb, Islamska zajednica i sl. , međutim, moj Gospodar me sačuvao svake zablude u tom pogledu.
Nakon završavanja mekteba, godinu dana kasnije, postala sam obavezna nositi hidžab, ali kako se to kod nas u narodu kaže: ''Nije mi došlo u srcu ono nešto da osjetim...''
I tako sam ja, godinu dana bila u gafletu, dalaletu i džahilijjetu. Međutim, ponekad sam klanjala, a tada bih osjećala da sam tako sretna i zadovoljna, kao da je cijeli dunja moj, i ahiret.

Nisam mogla opisati taj osjećaj, iako je bio rijedak, bio je predivan.
Sjećam se dana kada sam zbog košarke ostavljala namaz, jednostano nisam bila svjesna da moj Gospodar ne zaboravlja. Sjećam se kad sam zbog škole, drugarica i facebook-a bila nemarna prema Allahu, ali sam uvijek znala da me to ponovno vraćanje ibadetu jedino čini sretnom.


- Otac mi je preselio na ahiret u 2007. godini, dakle prije mog povratka u Islam...
Sama sam išla u mekteb, za razliku od drugih, mene niko nije tjerao. Ja sam bila jedina koja je u cijeloj svojoj porodici klanjala redovno.
Dedo je ponekad, kad ne bi bio bolestan ili zauzet klanjao,  voljela sam ga više od svih zbog toga, iako ne shvatam zašto nisu klanjali drugi bar u starosti?

- Moja mama nije bila u vjeri nikada, bilo je to samo muslimanko ime, poneki selam rijetko, ni posta ni namaza, ni zekata, a kamoli hadždža il' umre!

- Moje sestre su bile dobre, iako tada nisu klanjale, Allah ih je uputio i mojim sebebom su počele klanjati, jer sam ih naučila.

Kada sam sestrama izrazila želju za hidžabom, one su to prihvatile odlučno i čvrsto, kao uže Islama koje prihvata odlučan vjernik koji želi Džennet.
Odlučile smo ovo reći mojoj majci... Eh, problema ya Rabbi semavati vel erdi!
Mislile smo da će sve ići glatko, kao da mama klanja i izvršava sve dužnosti koje su joj propisane, ali nije tako mi Gospodara...
Ona je govorila da se ugledam na  neke nastavnice koje klanjaju i nose majce dugih rukava, i suknje ali nisu pokrivene ispavno, tj. ne nose hidžab jer ne pokrivaju kosu. Rekla je da mogu biti muslimanka a da to ne nosim, to je nekakav šator, čaršaf, kako već...
Bila sam gluha, slijepa i nemarna prema njenim riječima, elhamdulillah...
Nisu mi bile potrebne, ja sam htjela samo zadovoljstvo Gospodara svoga, i dobila sam ga.
Dok je ona plakala, molila me da ''sebi ne upropastim život'', govorila ''ima vremena'', ''pa kad budeš imala 22 godine, kad budeš zrela, radi šta hoćeš'', ja sam isto plakala, govorila suprotno. Tu je došlo do eksplozije u našim odnosima, nismo se podnosile, nismo se grlile a rijetko bismo pričale, sve se svelo na njene zapovjedi a moje mrsko pokoravanje.

Za nekoliko dana, ja sam joj kroz suze rekla, dok je ona isto plakala, da neću čekati još godinu dana, kako je zahtjevala. Ona je rekla da čekam do sljedećeg bajrama, a ja sam na te njene ultimatume odgovorila riječima: ''Ni sutra, ni za mjesec dana, ni za godinu, mama, sad se pokrivam - istog trena. ''
Otišla sam, okupala se, dok je ona rekla sestrama da odu u butik da mi kupe neku tuniku, da ne idem u bilo čemu prvi dan, a majka je, draža mi od svih...

Kad su došle, donijele su mi tuniku, stavila sam ljubičastu mahramu, crnu kapu i crne hlače. Znam, hlače se ne trebaju nositi, ali nisam tad bila upućena, elhamdulillah na uputi.
Otišla sam ispred svoje zgrade, a kad me je jedna pokrivena komšinica vidjela u hidžabu, rekla je: ''Lijepo ti stoji.'', a ja sam joj rekla, ''Mejro, ja sam se pokrila.'', ''Zauvjek?''
''Da!'', uslijedio je prelijepi dugi zagrljaj u tom predivnom mjesecu Ramazanu, mjesecu oprosta i Kur'ana!
Imala sam podršku, sestre i ona, moja drugarica. I tako su se redale sve drugarice koje su me istinski voljele, i prihvatale moj hidžab, jedna za drugom.
Kad smo naveče otišli kod tetke, ona je rekla mami da nije smjela to da mi dozvoli, da nisam to trebala, da sam mala, da mi je neko napunio glavu, a majka k'o majka, odgovorila je riječima: ''Pusti je, ona je moje dijete, ja joj se nisam protivila pa nemoj ni ti.''
Ya Rabb! Kakvo olakšanje, a mislila sam da će me rastrgati i skinuti mi hidžab, obje one... Ali nisu, nisu ni imale pravo, jer me čuva Onaj iznad nebesa!
Kad smo zvali sve dajdže redom, govorili su da sam mlada, ali kasno mili moji, ja sam već pokrivena i ne možete mi ništa! Sretna sam i odlučna.

Danas, Elhamdulillah, nosim ispravan hidžab, bez hlača, svijetlih marama, uske odjeće, šminke i parfema, ja sam biser i čuvam se od zlih očiju i smutnjivaca. Ponosna  idem, koračam, obaram poglede, a svi gledaju u mene, neki s ljepotom i divljenjem, a neki sa tminom i ogovaranjem.
Neka ih, meni nisu potrebni, dovoljan mi je Allah, divan li je On zaštitnik.