Pokaj se, o robe Milostivog!


Pokaj se, o robe Milostivog!

Svaka duša sklona je zlu, i svaka duša griješi.
Ljudi teže griješenju, misleći da će ih ono učiniti sretnim.
Većinom to tako i bude, ali samo nakratko.
Šejtan čovjeku prilazi sa svih strana, dobra mu djela prikazuje dosadnim, bezvrjednim i lošim, dok mu loša djela predstavlja najmanjim i najboljim djelima na dunjaluku.
Mnogi ljudi se prevare govoreći o svojim malim grijesima, smatrajući ih toliko malim, da ih je veoma lako oprostiti, i da za njih ne treba ni minimum pokajanja.
U narednim tekstovima navest ću vam neke odlike pokajanja, koje će vam koristiti na oba svijeta.


Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s. :

 ''Tako mi Allaha, ja tražim oprost od Allaha i obratim se sa tevbom vise od sedamdeset puta dnevno.'' (Muslim)

''O, ljudi obraćajte se Allahu tevbom i traženjem oprosta! Zaista, ja to uradim stotinu puta na dan.'' (Muslim)

''Allah se više obraduje pokajanju Njegova roba, nego sto bi se netko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u pustinji bez vode i plodova.'' (Muttefekun alejhi)
  
''Zaista Allah drži Svoju ruku ispruženom tokom cijele noći, primajući pokajanja onih koji su danju griješili, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su noću griješili, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od posljednjih predznaka kraja ovoga svijeta)'' (Muslim)

''Ko se pokaje prije nego sto sunce izadje sa zapada, Allah će primiti njegovo pokajanje.'' (Muslim)


Na osnovu hadisa možemo zaključiti  da sve dok smo živi, imamo pravo na pokajanje! Zamisli, brate ili sestro u vjeri,  da se pokajemo pa da nam Allah oprosti sve grijehe, da smo vječno u Džennetu sa svojim najbližim!
U Allahovom hladu na Sudnjem Danu! Zar nema bolje nagrade od toga?


Uzvišeni Allah kaže:
 Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! …” (Ez-Zumer, 53)
Učini tevbu prije nego što dođe Sudnji dan! Da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio…” (Ez-Zumer, 55)





Najljepše na dunjaluku je osjetiti slast imana! Mnogo sam vremena provela tražeći odgovor na svoje pitanje koje je glasilo: ''Kako da osjetim slast ibadeta i namaza, islama, posta, učenja Kur'ana?''. Insan uči dok je živ, neko na svojim - neko na tuđim greškama. Nažalost, ja sam učila iz svog ličnog iskustva. Slušajući predavanja naših daija došla sam do zaključka da se Allahu obraćamo dovom, Kur'anom i namazom ako želimo slast imana!


Kako da se tako obraćam Allahu, kad mi se ''ne da'', ili ne osjećam se lijepo u namazu? Mnogi kažu da mi nismo krivi jer ne doživljavamo svoje namaze kao ashabi i Poslanici! To je kristalno jasno, ali ipak postoji neka sitna nit koja veže klanjača za mjesto sedžde, koja ga vuče da još više robuje Allahu - a to je iman.


Istraživajući, pokušavajući više klanjati i doviti Allahu i učiti Kur'an, jednostavno - biti pokornija, shvatila sam da nije to djelo koje me dovodi do slasti imana. A šta je, ako nije ibadet? Pokajanje, braćo i sestre.
Iskreno pokajanje, naravno. Mnogo puta sam se ''pokajala'' za neki grijeh, kao što je upuštanje u ''šerijetske'' veze i sl. , ali sam iskreno u srcu željela opet činiti taj grijeh, nisam bila svjesna da pokajanje mora biti iskreno. Jednostavno, samo sam željela otkloniti taj teret sa sebe, ali nisam srcem postupila ispravno.

U današnjem vaktu, veoma je teško ostati među onima koji nisu veliki griješnici. Kada samo pomislimo kako su se ostali Poslanici odnosili prema velikim grješnicima, shvatamo da smo mi, koji činimo velike grijehe na velikom stepenu Allahove kazne, koju nam On odgađa do određenog trenutka! Teško se nama, dok na sijelima ogovaramo, lažemo, petljamo, varamo na ispitima, dopisujemo se i ''hodamo'' sa pripadnicima drugog spola, dok slušamo i gledamo u ono što nam se zabranjuje!
 A zar mi stvarno mislimo da će Allah, iz Svoje Milosti oprositi te najveće grijehe, za koje se i ne planiramo pokajati!?
 Vjerujte mi, sve ima granice, pa tako i nadanje u Njegovu Milost. Ne može čovjek otići na hadždž, obaviti ga ispravno, klanjati nekoliko dana, a zatim se vratiti svom gradu i reći: ''Ne mogu ja mimo svijeta''. 
Ako smo muslimani, od Islama prihvatamo sve što nam se daje, a ne samo ono što nam odgovara. 
Naravno, oni koji su tek počeli sa praktikovanjem Islama, najprije će učiti klanjati i učiti Kur'an, ali kad dosegnu viši stepen - moraju se potruditi popraviti sve svoje osobine i kloniti se velikih grijeha.


Do kad će naši bližnji umirati, a da nisu klanjali, postili, bili vjernici? 
Mi zaista ne izvlačimo pouku iz takvih potresnih događaja, nismo svjesni da su oni preselili, ali se nisu pokajali za svoje grijehe, a mi još imamo vremena, ali to odgađamo, kao da sigurno znamo da ćemo živjeti još mnogo godina.

Najviše mrzim rečenicu: ''Ma klanjat ću kad ostarim, kad budem bio star i kad osjetim duhovni mir.''
Baš me zanima, koliki si ti onda grešnik, jer Allah  zabludi ostavlja samo velike grešnike, pa da odgađaš pokajanje, zanemarivajući njegov položaj u svom životu!

Uvjeti pokajanja su: iskren nijjet, prestanak činjenja tog grijeha i ustrajanje u tome da se više nikad nećemo vratiti tom grijehu.


Pa, brate i sestro u vjeri, preispitaj svoju dušu!
Da li osjećaš slast imana, ili još uvijek tvoje srce muče grijesi.
Pokaj se, jer možda nećeš dočekati sljedeći sat, dan, mjesec!







Elma Holić

Nema komentara:

Objavi komentar