Pokaj se, o robe Milostivog!
Svaka duša sklona je zlu, i svaka duša griješi.
Ljudi teže griješenju, misleći da će ih ono učiniti sretnim.
Većinom to tako i bude, ali samo nakratko.
Šejtan čovjeku prilazi sa svih strana, dobra mu djela prikazuje dosadnim,
bezvrjednim i lošim, dok mu loša djela predstavlja najmanjim i najboljim
djelima na dunjaluku.
Mnogi ljudi se prevare govoreći o svojim malim grijesima, smatrajući ih
toliko malim, da ih je veoma lako oprostiti, i da za njih ne treba ni minimum
pokajanja.
U narednim tekstovima navest ću vam neke odlike pokajanja, koje će vam
koristiti na oba svijeta.
Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s. :
''Tako mi Allaha, ja tražim oprost
od Allaha i obratim se sa tevbom vise od sedamdeset puta dnevno.'' (Muslim)
''O, ljudi obraćajte se Allahu tevbom i
traženjem oprosta! Zaista, ja to uradim stotinu puta na dan.'' (Muslim)
''Allah se više obraduje pokajanju Njegova
roba, nego sto bi se netko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u
pustinji bez vode i plodova.'' (Muttefekun alejhi)
''Zaista Allah drži Svoju ruku ispruženom
tokom cijele noći, primajući pokajanja onih koji su danju griješili, a danju
pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su noću griješili, sve dok sunce ne
izađe sa zapada (kao jedan od posljednjih predznaka kraja ovoga svijeta)''
(Muslim)
''Ko se pokaje prije nego sto sunce izadje
sa zapada, Allah će primiti njegovo pokajanje.'' (Muslim)
Na osnovu hadisa možemo zaključiti da sve dok smo živi, imamo pravo
na pokajanje! Zamisli, brate ili sestro u vjeri, da se pokajemo pa da nam
Allah oprosti sve grijehe, da smo vječno u Džennetu sa svojim najbližim!
U Allahovom hladu na Sudnjem Danu! Zar nema bolje nagrade od toga?
Uzvišeni Allah kaže:
Reci: "O robovi moji koji ste se prema
sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! …” (Ez-Zumer,
53)
Učini tevbu prije nego
što dođe Sudnji dan! Da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško
meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio…” (Ez-Zumer, 55)
Najljepše na dunjaluku je osjetiti slast imana! Mnogo
sam vremena provela tražeći odgovor na svoje pitanje koje je glasilo: ''Kako da
osjetim slast ibadeta i namaza, islama, posta, učenja Kur'ana?''. Insan uči dok
je živ, neko na svojim - neko na tuđim greškama. Nažalost, ja sam učila iz svog
ličnog iskustva. Slušajući predavanja naših daija došla sam do zaključka da se
Allahu obraćamo dovom, Kur'anom i namazom ako želimo slast imana!
Kako da se tako obraćam Allahu, kad mi se ''ne da'',
ili ne osjećam se lijepo u namazu? Mnogi kažu da mi nismo krivi jer ne doživljavamo
svoje namaze kao ashabi i Poslanici! To je kristalno jasno, ali ipak postoji
neka sitna nit koja veže klanjača za mjesto sedžde, koja ga vuče da još više
robuje Allahu - a to je iman.
Istraživajući, pokušavajući više klanjati i doviti
Allahu i učiti Kur'an, jednostavno - biti pokornija, shvatila sam da nije to
djelo koje me dovodi do slasti imana. A šta je, ako nije ibadet? Pokajanje,
braćo i sestre.
Iskreno
pokajanje, naravno. Mnogo puta sam se ''pokajala'' za neki grijeh, kao što je
upuštanje u ''šerijetske'' veze i sl. , ali sam iskreno u srcu željela opet
činiti taj grijeh, nisam bila svjesna da pokajanje mora biti iskreno.
Jednostavno, samo sam željela otkloniti taj teret sa sebe, ali nisam srcem
postupila ispravno.
U
današnjem vaktu, veoma je teško ostati među onima koji nisu veliki griješnici.
Kada samo pomislimo kako su se ostali Poslanici odnosili prema velikim
grješnicima, shvatamo da smo mi, koji činimo velike grijehe na velikom stepenu
Allahove kazne, koju nam On odgađa do određenog trenutka! Teško se nama, dok na
sijelima ogovaramo, lažemo, petljamo, varamo na ispitima, dopisujemo se i
''hodamo'' sa pripadnicima drugog spola, dok slušamo i gledamo u ono što nam se
zabranjuje!
A zar mi stvarno mislimo da će Allah, iz Svoje
Milosti oprositi te najveće grijehe, za koje se i ne planiramo pokajati!?
Vjerujte mi, sve ima granice, pa tako i nadanje
u Njegovu Milost. Ne može čovjek otići na hadždž, obaviti ga ispravno, klanjati
nekoliko dana, a zatim se vratiti svom gradu i reći: ''Ne mogu ja mimo
svijeta''.
Ako smo muslimani, od Islama prihvatamo sve što nam se
daje, a ne samo ono što nam odgovara.
Naravno, oni koji su tek počeli sa praktikovanjem
Islama, najprije će učiti klanjati i učiti Kur'an, ali kad dosegnu viši stepen
- moraju se potruditi popraviti sve svoje osobine i kloniti se velikih grijeha.
Do
kad će naši bližnji umirati, a da nisu klanjali, postili, bili vjernici?
Mi
zaista ne izvlačimo pouku iz takvih potresnih događaja, nismo svjesni da su oni
preselili, ali se nisu pokajali za svoje grijehe, a mi još imamo vremena, ali
to odgađamo, kao da sigurno znamo da ćemo živjeti još mnogo godina.
Najviše
mrzim rečenicu: ''Ma klanjat ću kad ostarim, kad budem bio star i kad osjetim
duhovni mir.''
Baš
me zanima, koliki si ti onda grešnik, jer Allah zabludi ostavlja samo
velike grešnike, pa da odgađaš pokajanje, zanemarivajući njegov položaj u svom
životu!
Uvjeti pokajanja su: iskren nijjet, prestanak činjenja
tog grijeha i ustrajanje u tome da se više nikad nećemo vratiti tom grijehu.
Pa, brate i sestro u vjeri, preispitaj svoju dušu!
Da li osjećaš slast imana, ili još uvijek tvoje srce
muče grijesi.
Pokaj se, jer možda nećeš dočekati sljedeći sat, dan,
mjesec!
Elma Holić
Nema komentara:
Objavi komentar